Ovo je bila utakmica koja je sat vremena glumila tecaj saha, sve dodavanja postrance i nitko spreman napraviti prvu pogresku. Kao predstava bilo je to sporo tinjanje, ono kod kojeg stalno provjeravas gori li svijeca jos.

Onda je stigla 63. minuta i Thapelo Maseko se sjetio da nogomet ima svrhu, zabivsi jedini pogodak veceri i pretvorivsi pat poziciju u pricu. Odjednom je oprezna gradnja izgledala kao strpljenje, a ne strah.

Juzna Koreja je nakon toga nastavila kucati ali nikad nije nasla kljuc, a zavrsnica je imala pravu napetost bez da je ikad prekipjela. Bez crvenih kartona, bez VAR cirkusa, samo tijesnih, nervoznih 1-0 koji je nagradio momcad dovoljno hrabru da stvarno puca.