Šezdeset sekundi. Toliko je Škotska u Bostonu zadržala netaknut san o Svjetskom prvenstvu prije nego što je Maroko posegnuo za najstarijom škotskom tradicijom koja postoji i ugasio svjetla. Pogodak u uvodnoj minuti udarac je u trbuh u svakoj utakmici, ali protiv Škotske pada poput nastavka koji nitko nije tražio, jer svatko u tartanu vidio je ovaj film i ipak kupio ulaznicu.

U njihovu korist, Škotska se nije raspala. Dahtali su, pritiskali, izborili kornere, učinili sve osim jedine stvari koja se isplati, a to je staviti loptu u mrežu. Maroko je u međuvremenu branio s mirnoćom koja je graničila s uvredom, upijao pritisak i izlazio u kontre kao da ima pametnijeg posla. Bila je to momčad koja upravlja utakmicom i momčad koja upravlja vlastitom žalošću.

Maroko je ovdje prava priča, uistinu izvrsna momčad koja je kontrolirala večer od prvog zvižduka i jedva se oznojila. No slika koja ostaje gostujuća je tribina, koja je pjevala iz petnih žila dugo nakon što je rezultat bio riješen, jer navijati za Škotsku manje je hobi, a više kazna koja se odslužuje uz osmijeh.