Četrdeset pet minuta pristojnog ničega, a onda prava lekcija. Maroko je prvo poluvrijeme osmine finala Svjetskog prvenstva odradio kao lagano zagrijavanje, sve poprijeko i bez ikakve žurbe, dok ih netko u svlačionici nije jasno podsjetio da pobjednik ide u četvrtfinale, a gubitnik leti kući. Atlaski lavovi izašli su u drugom poluvremenu kao potpuno druga momčad.

Azzedine Ounahi je dvaput napravio štetu, prvi pogodak namješten iz slobodnog udarca Achrafa Hakimija, drugi hladnokrvan završetak kad je utakmica već bila riješena. Brahim Diaz dodao je komadić povijesti svojom četvrtom asistencijom na Svjetskim prvenstvima, novim afričkim rekordom, i poslužio Rahimija za tri nula u sudačkoj nadoknadi. Precizni kad je trebalo, nevidljivi kad nije.

Za neutralnog gledatelja ova je utakmica opravdala cijenu ulaznice tek nakon poluvremena. Učinkovito, nemilosrdno, profesionalno, u redu. Uzbudljivo, ne baš. Maroko je učinio točno ono što dobra momčad radi protiv nadigranog protivnika: čekao, pa udario. Samo nemojte nikoga tjerati da još jednom gleda to prvo poluvrijeme.