Until The Sun Explodes

The Roast

“Evo nečega što ne bi smjelo funkcionirati, a uglavnom funkcionira. Trideset godina nakon istoimenog albuma koji je Bradleyja Nowella pretvorio u poster na svakom studentskom zidu u Kaliforniji, njegov sin Jakob stoji ondje gdje je stajao njegov pokojni otac, na čelu Sublimea, pjevajući naslovnu pjesmu koju opisuje kao ljubavno pismo čovjeku kojeg je jedva poznavao. Pročitajte tu rečenicu ponovno i recite mi da vam koža barem malo ne ježi. Ovo je bend koji je izgubio pjevača zbog heroina dva mjeseca prije ploče koja ga je proslavila, a zatim tri desetljeća bio katalog, sudski spor, marka piva, okupljanje na Coachelli 2024. gdje je dječak svirao očevu gitaru kroz očevo pojačalo pred poljem ljudi koji još nisu bili rođeni. Until The Sun Explodes četvrti je album, dvadeset i dvije pjesme, pedeset i sedam minuta, producirao ga je Jon Joseph za Atlantic, natrpan gostovanjima H.R.-a, Pennywisea, FIDLAR-a, G. Lovea i Skegssa, jer ništa ne viče intimni hommage kao popis gostiju koji se čita kao festivalski plakat. Pa ipak. Naslovna pjesma je dvije minute i pedeset osam sekundi sina koji ocu govori da mu duguje život, i pogađa. Jakob ima režanje, frazu, suncem izblijedjelu melankoliju koja je originalni bend činila više od studentskog rocka. Kad funkcionira, iskreno dira. Kad ne funkcionira, što se kroz pedeset i sedam minuta događa češće nego što novinska kampanja priznaje, to je vrlo skupa seansa s računom iz bara. Pitanje na koje album nikad sasvim ne odgovara jest je li ovo tugovanje ili upravljanje zalihama.”

The Bright Side

Maknite nemoguću premisu i unutra je prava ploča, što je više nego što je nužnost zahtijevala. Jakob Nowell nije hologram ni tribute bend koji izvodi karaoke vlastite loze, on je istinski darovit pjevač koji je naslijedio režanje i zaslužio ostalo. Naslovna pjesma mala je, razorna stvar: dječak koji je izgubio oca s jedanaest mjeseci napokon može naglas reći hvala, na točno onoj suncem iskrivljenoj ska melankoliji koju je njegov otac izmislio. Eric Wilson i Bud Gaugh sviraju kao ljudi koji su na ovaj trenutak čekali trideset godina i mislili svaki takt ozbiljno. Kad album prestane htjeti biti izjava o ostavštini i jednostavno svira, diše. To je vedra strana, i ona je stvarna: negdje ovdje obitelj je zatvorila ranu koju je glazbena industrija stalno otvarala radi profita.

Hardest Sneer

“Dječak koji je imao jedanaest mjeseci kad mu je otac umro od predoziranja sada pjeva dugujem ti život na izdanju velike izdavačke kuće s još dvadeset i jednom pjesmom i dućanom suvenira. Rana je zarasla u proizvod. Bradley nikad nije smio otići; katalog se za to pobrinuo.”

Issues (3)