Sanctuary

The Roast

“Dvadeset i tri godine nakon Fallena, Amy Lee i dalje je jedina osoba na svijetu koja zbor, gudače i nisko ugođenu gitaru može učiniti osobnošću, a ne stavkom u proračunu. Sanctuary, prvi Evanescence album u pet godina, skrbništvo dijeli između Nicka Raskulinecza i Jordana Fisha, i šavovi se čuju. Pola albuma klasični je katedralni metal, druga polovica nosi onaj sjajni synth metalcore kaput koji je Fish već skrojio za Poppy i Bring Me The Horizon. Funkcionira češće nego što bi smjelo, što je iritantno priznati. Leein glas ostaje nepoštena prednost, lebdi iznad breakdownova kao da im dijeli ocjene, a hladnija elektronika njezinu gotičkom teatru daje oštriji okvir od ičega još od sredine dvijetisućitih. Kvaka je u tome što su žanr koji je izmislila dva desetljeća pljačkali imitatori, pa kad se Sanctuary osloni na staru raskoš, ponekad zvuči kao da Evanescence svira obradu Evanescence tribute benda. Nekoliko refrena i dalje juri format rock radija koji više ne postoji. Pa ipak, u godini bež playlist rocka, ovako teatralno predan album djeluje gotovo radikalno. Nitko drugi to ne radi u ovom mjerilu, ponajprije zato što nitko drugi ne može, a Lee to itekako zna.”

The Bright Side

Glas Amy Lee, naravno, ali posebno ono što s njim rade produkcije Jordana Fisha. Slojevi sintesajzera i metalcore težina daju joj nešto moderno iznad čega se može vinuti, a najteži trenuci Sanctuaryja doista su teški, a ne dekorativno glasni. Orkestralne kulminacije zvuče zasluženo, teme suočavanja s tamom umjesto bijega od nje pogađaju s istinskim uvjerenjem, a cijela ploča zvuči kao bend koji nakon dvadeset i tri godine još uvijek nešto želi. Ta je glad rjeđa od talenta, a Sanctuary ima oboje.

Hardest Sneer

“Najbolji Evanescence album u godinama, što je ujedno pristojan način da se kaže kako je letvica desetljeće ležala na podu. Amy Lee izmislila je ovaj zvuk 2003., a najporaznije za njezine imitatore jest to što ga ona i napola usnula izvodi bolje.”

Issues (3)