I Built You a Tower

The Roast

“Dvadeset i dvije godine u Atlanticu i što je Death Cab od toga dobio, niz sve tapeciranijih albuma koji su zvučali kao tuga s hipotekom. Pa naravno da se prelazak u ANTI- prodaje kao oslobođenje, bend je napokon slobodan opet biti malen, a najciničniji dio mene želi kolutati očima na povratak u formu najavljen ovako glasno. Evo u čemu je problem s tim kolutanjem, ploča ga uglavnom zaslužuje. John Congleton svlači bend do žice i živca, math rock trzaji prizivaju eru The Photo Albuma, kad je Gibbard još zvučao gladno umjesto udobno, a pjesme govore o slomu, stvarnom slomu, svijet završava u usporenom filmu dok ti pereš suđe. Gibbard je oduvijek bio najpedantniji ožalošćenik pop glazbe, čovjek koji bi mogao napisati posmrtni govor za kaznu za parkiranje, a na I Built You a Tower napokon ima temu dostojnu te preciznosti. Je li ovo Transatlanticism, nije, i prestanite pitati, ta munja živi u 2003. s vašom starom frizurom. Ali ovo je prvi Death Cabov album u dva desetljeća koji zvuči kao bend kojem je nešto na kocki, a ne kao veterani koji pristojno održavaju brend. Došla sam ih pokopati. Iritantno, pojavili su se živi.”

The Bright Side

Ogoljenost je stvarna. Congletonova produkcija ostavlja otiske prstiju i škripu pragova u miksu, a bend zvuči kao pet ljudi u jednoj sobi, a ne kao pretplatnička usluga. Gibbardovo pisanje o žalovanju i nastavljanju dalje konkretno je i nesentimentalno, melodije se lijepe bez moljakanja, a bljeskovi emo i math rocka djeluju kao sjećanje, ne kao rekonstrukcija. Kad bend s dvadeset devet godina staža snimi svoju najoštriju ploču u dva desetljeća, kaže se jednostavno: ovu je vrijedilo sagraditi.

Hardest Sneer

“Death Cabu su trebale dvadeset i dvije godine kod majora da se sjete kako su bili dobri dok im nitko nije plaćao. Tuga, izgleda, bolje posluje bez odjela marketinga.”

Issues (3)