Everyone For Ten Minutes

The Roast

“Jack Antonoff je proteklo desetljeće tiho ugrađivao svoj živčani sustav u polovicu trenutnih pop ljestvica, a sada predaje Bleachers album koji sumnjivo zvuči kao preostali stemovi sa svake sesije koju je vodio 2024. Gateirani snare doboši grme kao i uvijek, saksofon ulazi po rasporedu oko drugog refrena gotovo svake pjesme, a sintovi nabreknu s onim poznatim Springsteen preko Hampton Studios sjajem koji godinama prodaje Taylor, Lani i Sabrini. Glas mu sjedi u tom napetom višem registru u kojem je svaki slog mali čin posvećenosti, a aranžmani slažu harmonije na harmonije dok cijela stvar ne počne nalikovati čovjeku koji kliče vlastitoj paradi. Ovdje su zakopane prave pjesme, iskreno nježne melodijske ideje o predanosti, srednjim godinama i panici od toga da budeš viđen, ali sve se neprestano preusmjeravaju kroz isti maksimalistički pop-rock sklop koji je najprije instalirao u sve druge. Naslov je najpoštenija stvar na ploči, jer to je upravo ono što album radi: pokušava biti svatko deset minuta i završava zvučeći kao najskuplji demo u modernom popu.”

The Bright Side

Kad Antonoff prestane juriti stadion i pusti pjesmu da diše uz samo klavir i taj krhki, slomljeni glas, pisanje je zaista dirljivo i podsjeća te zašto ga svaka A-liga pop zvijezda i dalje zove. Melodijski instinkti su i dalje elitni, mostovi i dalje sjedaju, a šačica ovih refrena će sigurno pratiti nekoga tko se plačući vraća kući na način koji djeluje zasluženo, a ne konstruirano.

Hardest Sneer

“Ne možeš producirati polovicu pop ljestvica i onda glumiti iznenađenje kad ti vlastiti album zvuči kao tribute kompilacija izvođačima koje si sam izmislio.”

Issues (3)