The Backrooms

Dvije godine jedino pitanje o ovom filmu bilo je podsmijeh: može li tinejdžer koji je postao viralan snimajući telefonom noćne more na tepihu doista režirati pravi film? Od 29. svibnja to je pitanje mrtvo, a odgovor je drzak. Kane Parsons, dvadeset godina, klinac kojeg je internet zvao Kane Pixels, odnio je svoj creepypastu o liminalnim prostorima u A24, posudio producentski mišić od Jamesa Wana, Shawna Levyja i Osgooda Perkinsa i isporučio debi tako samouvjeren da su kritičari posezali za Lynchom i Kubrickom umjesto za uobičajenim vrećama za udaranje found-footagea. Osamdeset osam posto na Rotten Tomatoesu. Sedamdeset sedam na Metacriticu. Dvjesto dvadeset jedan milijun dolara u svijetu i raste, što ga čini najprofitabilnijim filmom u cijeloj povijesti A24. Novo pitanje je ono koje Hollywood ne želi čuti: kako je dvadesetogodišnjak s YouTube kanalom nadmašio studije koje proteklo desetljeće nikoga nisu uspjele preplašiti?

Zanat je naslov i zaslužuje naslov. Parsons je pravi čarobnjak ugođaja, koji gradi strepnju iz zujećih fluorescentnih cijevi, vlažnog tepiha i industrijskog brujanja umjesto iz lijene ekonomije jump scareova koja bankrotira žanr. Beskrajni žuti hodnici majstorska su lekcija iz tjeskobe, degradirano VHS zrno doima se kao sjećanje koje trune u stvarnom vremenu, a sam zvučni dizajn može vam izazvati glavobolju na sve prave načine. A onda su tu glumci, trenutak u kojem se sjetiš da se pojavio pravi novac. Chiwetel Ejiofor usidruje cijeli silazak izvedbom sazdanom gotovo posve od očaja i tišine, savršena prisutnost za film s jedva ikakvim dijalogom, a Renate Reinsve mu parira u svakom ukletom taktu. To su ozbiljni ljudi koji rade ozbiljan posao unutar noćne more koju je tinejdžer sanjao u svojoj sobi, a šavovi se nigdje ne vide.

I evo iskrenog dijela, onog koji počasni krug preskače. Backrooms je veličanstven osjećaj u potrazi za pričom. Parsons je formu savladao tako potpuno da je zaboravio donijeti puno radnje, a druga polovica je silazak bez uloga, ugođajna vježba koja neprestano gestikulira prema značenju, a odbija bilo gdje sletjeti. B-minus publike nije misterij: ista dvosmislenost koju kritičari nazivaju hipnotičnom ostavlja subotnju večernju dvoranu da bulji u odjavnu špicu i pita se što je to, zapravo, bilo. Kad se film pokuša objasniti, postaje nespretno doslovan, kao da ne vjeruje posve tišini koja mu je bila najbolje oružje. No ništa od toga ne briše stvarni događaj. Klinac s YouTubea ušetao je u najciničniju industriju na planetu, napravio nešto jedinstveno, napravio to za odrasle i pretvorio u blockbuster. Mane su mane umjetnika s vizijom, a ne odbora s kvotom. Hollywood bi trebao biti prestravljen, i pomalo posramljen, što je najoriginalniji horor hit godine stigao od nekoga tko je naučio režirati na platformi koju i dalje ne poštuju.