Power Ballad

John Carney u sebi nosi točno jednu priču, tužni glazbenik pronalazi spas kroz neočekivano kreativno partnerstvo, a Power Ballad je otprilike peti put da je priča. Ovaj put Paul Rudd glumi Ricka, svadbenog pjevača kojem je vrhunac davno prošao i koji se probija kroz najsretnije dane tuđih života, sve dok Danny, zvijezda boy benda u zalasku koju glumi Nick Jonas, ne upadne na jedan od njegovih nastupa, a noćni jam session promijeni oba života. Zatim Danny prisvoji jednu Rickovu pjesmu, pretvori je u povratnički hit ljeta, a film nakratko postane nešto oštrije, priča o tome tko zapravo posjeduje melodiju. Po zapletima možete navijati sat, a premijera je održana u Dublinu, naravno. Pa ipak, formula i dalje pjevuši, iritantno učinkovita, poput refrena za koji ste se zaklinjali da ga mrzite dok se niste uhvatili kako ga pjevate pod tušem.

Čudo je ovdje Rudd, koji napokon dopušta da ga netko snimi umornog. Lišen smiješka i franšiznog sjaja, glumi Ricka kao čovjeka koji točno zna koliko je bio dobar i koliko je to malo značilo, i to je potiho jedna od njegovih najboljih izvedbi. Jonas, u ulozi pop idola u zalasku, radi nešto bliže dokumentarcu nego glumi, a ta samosvijest filmu daje puls. Kad njih dvojica sjednu s gitarom u dva ujutro, Carneyjeva stara magija proradi, kamera se približi, soba utihne, i na nekoliko minuta sjetite se zašto ovaj čovjek stalno dobiva dopuštenje snimati isti film. Pjesme su istinski dobre, a u ovom žanru to nije bonus, to je cijeli nosivi zid.

Problemi stižu na vrijeme, kao i sve ostalo u scenariju. Havana Rose Liu i Jack Reynor dobivaju likove koji postoje uglavnom zato da čekaju glavne junake, a najtrnovitija ideja filma, da glazbena industrija pere krađu nazivajući je suradnjom, biva nježno uspavana prije finala kako nitko ne bi izašao iz kina ljut. Svaki sukob razriješi se točno jednu scenu nakon što ga predvidite, a kraj zaveže pravni i moralni čvor zagrljajem i promjenom tonaliteta. To je kukavičluk, prekrasno orkestriran. Pa ipak, evo svijetle strane, i ona je stvarna: Power Ballad svoje suze zarađuje pošteno, pjesme će vam živjeti u glavi tjedan dana, a Rudd dokazuje da se ispod sve te vječne dječačke pojave krije ozbiljan glumac. Carneyjeva formula je kavez, ali u tom kavezu čovjek još uvijek pjeva.