Disclosure Day

Steven Spielberg izmislio je moderni osjecaj gledanja u nebo s nadom da netko dobronamjeran gleda natrag. Ucinio je to 1977. u Close Encountersu i ponovno 1982. sa svjetlecim prstom, a zatim je dva desetljeca to namjerno izbjegavao, kao da je covjek koji je planet naucio sanjati odlucio da je sanjanje posao za mladje ljude. Disclosure Day njegov je prvi znanstvenofantasticni film nakon otprilike dvadeset i jedne godine, a cudo nije to da jos uvijek moze. Cudo je da nikada nije prestao moci. Scenarij Davida Koeppa, izgradjen na Spielbergovoj vlastitoj prici, spusta nas u 2026., gdje nervozni strucnjak za kibernet_icku sigurnost kojeg glumi Josh O'Connor krade tvrdi disk pun izvanzemaljskih dokaza obrambenom dobavljacu po imenu Wardex, dok meteorologinja iz Kansas Cityja koju glumi Emily Blunt pocinje primati signale koje nijedan Dopplerov radar ne moze objasniti. Kostur je cisti Spielberg: obicni ljudi, izvanredan kontakt, vlada koja bi radije da i dalje gledate vremensku prognozu.

A onda je tu Emily Blunt, koja radi onu vrstu posla koja vas podsjeti zasto filmske zvijezde uopce postoje. Glumi Margaret Fairchild kao zenu ciji se siguran stav o nebu prepisuje u stvarnom vremenu, i nosi cijeli emotivni argument filma na licu koje se neprestano koleba izmedju uzasa i preobrazbe. Kriticari to nazivaju vrhuncem karijere i nisu u krivu. Problem je ono sto je okruzuje. Koeppova zavjerenicka masinerija, puna zvizdaca, prebjega i direktora Wardexa kojeg glumi Colin Firth kao posve funkcionalnog standardnog zlikovca, povremeno se zgrusa u nesto blize lijepoj epizodi Dosjea X nego spielbergovskom epu. Film traje sto cetrdeset i pet minuta i osjecaju se digresije, razvuceni treci cin, labavi krajevi koji se nikada do kraja ne ispletu. Kad mehanika radnje otme volan cudu, carolija treperi.

Ali oh, kad Spielberg vozi. Snimljen velikim dijelom na 35mm i potpomognut glazbom osamdesetogodisnjeg Johna Williamsa koji jos uvijek zna pronaci tocno onaj akord koji znaci da je svemir veci od vaseg straha, film ima sekvence cistog filmskog misica, ukljucujuci akcijsku scenu u brzom vlaku dostojnu antologije Indiane Jonesa. Svijetla strana je golema i glasi ovako: u dobi u kojoj vecina legendi cosplaya vlastite najvece hitove, Spielberg je napravio nesto sto iskreno vjeruje u ljude. Cijeli motor Disclosure Daya radikalna je, gotovo neugodna ideja da bi osam milijardi ljudi, kad bi im se jednostavno pokazala istina, moglo odabrati nadu umjesto rata. Iskreno je do tocke ranjivosti, i 2026. ta iskrenost slijece poput ruke na rame. Majstor ne cosplaya. I dalje pruza ruku prema istom svjetlu prema kojem ju je pruzao 1977., a ruka mu je dovoljno duga da ga dotakne cesce nego ne.