SOMA

Sagradio si survival horor igru pa tiho priznao da je survival horor dio bio najslabiji u njoj. SOMA je kultni klasik iz jednog neporecivog razloga: pisanje. Egzistencijalna strava svijesti, identiteta i toga što znači biti 'ti' kad te se može kopirati, to je pravo čudovište ovdje, i to je vrsta horora koja te prati iz igre u tuš sljedeće jutro. Nominacije za Golden Joystick za pripovijedanje i originalnu igru nisu bile milostinja. Zaslužio si ih.

Mehanički si ostao vjeran Amnesia rodoslovlju: bez borbe, samo trči, skrivaj se i moli se, stvorenje u mraku i baterijska svjetiljka i tvoj vlastiti ubrzani puls. Na papiru je to čista napetost. U praksi su tvoja čudovišta postala najrazdvajajuća stvar koju si isporučio. Mnogo igrača smatralo ih je prestresnima, ne na dobar način, na način koji te trza iz tvog prekrasno napisanog filozofskog predavanja da pipaš po ormaru deveti put. Kad strahovi počnu prekidati priču umjesto da joj služe, nešto je neporavnato.

I znao si to, jer si 2015. učinio nešto što je većina studija preponosna da učini: dodao si službeni Safe Mode bez čudovišta da igrači mogu jednostavno upiti naraciju. To nije poraz, to je developer koji sluša. Dokazao si da je tvoja priča dovoljno jaka da stoji s izbrušenim hororom, što je najveći kompliment koji horor igra može slučajno isplatiti sama sebi. Većina igara je strašna i zaboravna. Ti si bio zaboravno-strašan i nezaboravno-pametan.