Resident Evil Requiem

Capcom je na horor seriji vruclni koja bi vecinu studija ucinila ljubomornima, i Resident Evil Requiem nastavlja tradiciju natjeranja odraslih da provjeravaju iza zavjese za tus. Igra dijeli svoj DNA izmedu dva igriva lika: Grace Ashcroft, FBI analiticarke i kceri Alyssu Ashcroft iz Outbreaka, koja se prikrada u prvom-licu survival horroru s ogranicenim resursima i sustavom spremanja na pisacem stroju, i Leon S. Kennedy koji radi ono sto Leon radi najbolje: akcijsku klanicu u trecem licu s vatrenim oruzjem, rotacijskim udarcima i problemom s stavom. Sustav dvostruke perspektive nije trik. To je cijela teza igre, i funkcionira.

Graceini odsjeci su zaista zastrasjujuci. Hotel Wrenwood i centar za njegu Rhodes Hill su masterclass u atmosferskom horroru. Svako skripanje, svako treperenje, svaki susret s 'The Girl' (cudoviste kojem mozes nanijeti stetu samo izlagajuci ga svjetlu) natjerao me da posegnem za gumbom za pauzu. U meduvremenu, Leonova poglavlja su cista Resident Evil 4 energija podignuta na jedanaestu, s borbama protiv bossova koje zahtijevaju i vjestinu i planiranje resursa. Cinjenica da mozes prebacivati izmedu prvog i treceg lica za oba lika pokazuje razinu poliranja o kojoj vecina studija ne moze ni sanjati. Pet milijuna primjeraka u pet dana ne laze. Ovo je Capcom na vrhuncu svojih moci.

Gdje Requiem posrce je u tempu zadnjeg cina. Nakon majstorskog gradenja napetosti kroz dvije isprepletene price smjestene u i oko rusevina Raccoon Cityja, zakljucak zurba da zatvori niti oko Victora Gideona i sindikata Connections na nacin koji ne zasluzuje emocionalnu nagradu po koju sezu. Switch 2 port je takoder primjetno gruplji od svojih konzolnih sestrinskih verzija. Igriv, svakako, ali primietit ces zrtve. I dok je RE Engine s punim ray tracingom prekrasan, neki padovi performansi u slozenjim podrucjima te podsjacaju da cak ni Capcom ne moze potpuno optimizirati savreenstvo.